Tehnologija video kodiranja daje prioritet uklanjanju prostorne i vremenske redundancije. Zatim, dopustite mi da vam predstavim koja se metoda koristi: video se formira kontinuiranom reprodukcijom različitih okvira.
Ovi okviri su uglavnom podijeljeni u tri kategorije: I okviri, B okviri i P okviri. I okvir je neovisni okvir sa svim svojim informacijama, koji je najcjelovitija slika (zauzima najveći prostor) i može se dekodirati neovisno bez pozivanja na druge slike. Prvi kadar u video nizu uvijek je I kadar. P okvir, "inter okvir predviđanja kodiranja okvira," zahtijeva referencu na različite dijelove prethodnog I okvira i/ili P okvira kako bi se kodirao. P okvir ima ovisnost o prethodnim P i I referentnim okvirima. Međutim, stopa kompresije P-okvira je relativno visoka i zauzima manje prostora.
B-okvir, "Bidirectional Predictive Encoding Frame", s okvirima prije i poslije koji se koriste kao referentni okviri. Ne samo što se odnosi na prednju stranu, već i na okvire iza, tako da je njegova kompresija najveća, doseže 200:1. Međutim, nije prikladan za prijenos u stvarnom vremenu (kao što je videokonferencija) jer se oslanja na sljedeće okvire.
Klasificiranjem okvira, veličina videa može se znatno komprimirati. Uostalom, značajno se smanjio broj objekata za obradu (od cijele slike do regije unutar slike).
Ako zgrabite paket iz video streama, također možete vidjeti informacije I okvira
Ako uvijek računamo na temelju piksela, količina podataka će biti relativno velika. Stoga sliku obično dijelimo na različite "blokove" ili "Makroblokove" i izračunavamo ih. Makro blok je općenito 16 piksela sa 16 piksela.
Obrada I okvira usvaja metodu kodiranja unutar okvira, koristeći samo prostornu korelaciju unutar slike ovog okvira. Obrada P-okvira usvaja međuokvirno kodiranje (procjena kretanja prema naprijed) uz korištenje prostornih i vremenskih korelacija. Jednostavno rečeno, korištenje algoritama za kompenzaciju pokreta za uklanjanje suvišnih informacija